Tri dana bez ekrana: što sam naučila i što bih ponovila

Krenula sam na Pag u srijedu ujutro s jednom torbom, jednom knjigom i odlukom da telefon ostavim u autu. Ne zato što mislim da su ekrani zlo — ne mislim. Ne zato što sam imala duhovnu krizu koja je zahtijevala digitalni detox — nisam. Krenula sam jer sam bila umorna od toga da znam sve što se događa svuda, u svakom trenutku, i da zbog toga ne primjećujem što se događa ispred mene. Prva dva sata bila su neugodna na način koji nisam očekivala. Ne jer mi je dosadno — nego jer sam stalno posezala rukom prema džepu i pronalazila prazno mjesto. Taj automatski pokret, koji sam radila otprilike svakih pet minuta, pokazao mi je više o mojim navikama nego ijedan članak koji sam ikad pročitala o digitalnoj ovisnosti. Do večeri prvog dana prestala sam tražiti telefon. Počela sam gledati kako se mijenja boja mora između dva i pet poslijepodne — nešto što nikad ranije nisam imala strpljenja pratiti. Pag je krajolik koji nagrađuje sporost: bijelo kamenje, sušeni bura, ovce koje ne mare za tebe. Ako si žuran, ne vidiš ništa. Ako staješ, vidiš sve.

Trećeg dana sjela sam u kafić u Novalji i naručila kavu bez gledanja u ekran dok čekam. Sjela sam i gledala ljude. Nije romantično — uglavnom su i oni gledali u telefone. Ali ja nisam, i to je osjećalo čudno i dobro istovremeno. Što sam naučila? Nekoliko konkretnih stvari: prva je da moj mozak treba oko 36 sati da prestane tražiti novo. Druga je da dosada, prava dosada bez ičega za pogledati, nije nepodnošljiva — nego plodna na način koji nisam anticipirala. Treća je da se sjećanja formiraju drugačije kad nisi u poziciji da ih dokumentiraš. Nemam fotografija s tog putovanja. Ali sjećam se mirisa ručka u konačištu u Mandardiću, boje zida koji sam gledala sat vremena i razgovora s gazdaricom koji je trajao petnaest minuta i bio bolji od većine konferencijskih panela na kojima sam sudjelovala. Bih li ponovila? Da — ali ne kao ritual koji moram obavljati. Nego kao izbor koji ću napraviti kad osjetim da mi je potrebno. To je jedina razlika između navike i slobode.